sad kad su svi sretni mene hvata cudno stanje.
dozivljavam šokove.
više neke kriticne stvari ne primam neozbiljno,ne brinući o nicemu.
nekako mi to nepase. ne osjecam se ugodno. ni veselo. ni tuzno.
nemam razloga biti tuzna. barem opravdanog.
nisu se nakupile sitnice. a i da jesu,mene sitnice ne bole. sitnice su sitnice. one mi nista nemogu.



umorna sam od spavanja. sanjam neke cudne stvari.
sanjam cudne ljude u cudnom vremenu. uvijek je tako.
znam da su te stvari cudne makar se nesjecam sto sam sanjala kad se probudim.
mozda sam jednostavno ja cudna xD



obozavam svoje prijatelje. vecina ih je sada sretna. nezelim to kvariti. i ja sam sretna.
osmjeh je i dalje na mom licu. zašto nebi bio?
nenenene , ne glumim da sam sretna. nije to lazan, kiseli osmjeh.
moj je osmjeh uvijek pun vedrine.
bas onako iskren.




još me muči ta proslost koja nije bila puno bolja od sadasnjosti.
zapravo ne mislim tu nista usporedivat. sve je to divno. svaki dio na svoj nacin.
znate, kad te nesto muci, nesto ti nedostaje, ili osjecas neki osjecaj, nakon nekog vremena zaboravis na to. i onda, opet vidis to nesto ili nekoga i opet se sjetis tog osjecaja koji te mucio. i onda sve opet ispocetka. mozda i to mene najvise muci. mozda me muci to sto mi je previse stalo. to sto se previse brinem. i za stvari koje znam da su gotove
i za vremana za koja znam da su vec daleko iza mene.



'u mojoj glavi se svada stotina ljudi
nadam se da se ne cuje
a dijete u meni jos uvijek se cudi
kamo se to putuje'

Volim vas. Sve one koje mogu nazvati prijateljima.
pusa

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.